Jeziva normalnost devijacije

Predaniji pratitelji zemaljskoga televizijskog programa i poklonici domaće serijske, posebno humorističke, produkcije zasigurno još pamte Bibin svijet, jednu od dugovječnijih suvremenih situacijskih komedija o nevidljivoj užurbanosti i intenzivnoj dinamici odnosa skrivenih iza ustajale i prašnjave svakodnevice mjesnih trgovina. Nekoć središnja mjesta života mikrozajednica, s pojavom supermarketa i trgovačkih lanaca gotovo su u potpunosti izgubila svoju društvenu ulogu, pretvorivši se u svratište za nabavu pokoje zaboravljene namirnice pa, umjesto na dinamiku odnosa prodavača i kupaca, serija koje je prikazivanje kolidiralo s prvim uzletom trgovinskih grdosija naglašava odnose među zaposlenicima. Uz lik Biserke Fruk, mušičave okosnice fikcionalnog svijeta koja je glumicu Anu Begić učinila prepoznatljivom širem gledateljskom krugu, posebne je emocije, ne uvijek pozitivne, izazivala pojava Đurđe Frković, kolegice blagajnice, vječno nezadovoljne i u potrazi za savršenim (muškarcem, trenutkom ili poslom), duboko nesretne sredovječne usidjelice u prilično uvjerljivoj izvedbi Slavice Knežević.

Prev. Borivoj Radaković, izd. VBZ, 2021.

Kao parodirana, apsurdnija i hrvatskom čitateljskom oku vjerojatno sablažnjiva inačica epizodne komedijice čita se prva razina romana Žena iz prodavaonice mješovite robe nagrađivane japanske književnice Sayake Murata. Njezina protagonistica i fokalizatorica 36-godišnja je Japanka Keiko Furukara, zaposlenica u prodavaonici mješovite robe potpuno ispražnjena života. Izvan prodavaonice kojoj pet dana u tjednu posvećuje svoj, doduše nepun, radni dan, Keikin je život prazna bijela ploha s čije sjajne površine značenja, događaji, osobe, čak i razvoj ičega „dubinskog“ jednostavno klize u bezdan njezine svakodnevice. Bez mačke ili psa, bez biljke da o njezinu opstanku skrbi, Keiko kao da je od prodavaonice sazdana; za budnih je sati živi, noću o njoj sanja, a i sva hrana što je u sebe unosi dolazi iz malog ostakljenog četverokuta za brzu opskrbu zaposlenika obližnjih poslovnih zgrada. Radnica i svoje odnose kroji prema viđenome u prodavaonici i na jednoj je razini to posve prihvatljivo, razumljivo, čak normalno jer oblikujemo se kroz ono što svakodnevno apsorbiramo. Ipak, ono što nije normalno Keikino je gotovo devijantno zadovoljstvo stanjem duboke životne hibernacije.

Rado bismo, naravno, njezinu pomaknutost iz društveno prihvatljiva središta pripisali vlastitu nerazumijevanju japanske kulture i opsegom neveliko djelce proglasili pitkom i laganom komedijom o životu iz stvarnosti odstranjene japanske usidjelice. Naposljetku, koncept „egzotičnog“ i jest osmišljen kako bismo u drukčije mogli uprijeti prstom, a da zbog toga ne osjetimo sram. Edward Said pojam orijentalizma u kolonijalnu je teoriju i uveo kako bi objasnio pobude iza, ponekad i nesvjesnog, pristajanja na podilaženje u ono vrijeme još rigoroznijoj optici Zapada, i u tom bi smislu lako bilo Keiko Furukara postaviti u kakvu suvremenu inačicu kabineta čuda, uloviti je mrežom ispletenom od staklenih niti i proučavati njezino ponašanje kao Druge i drukčije. Ili, jednostavnije i suvremenom čitatelju prihvatljivije, uživati u lakom štivu za kraćenje kišnog popodneva.

No problem s Keiko Furukara leži u njezinoj iskustvenoj blizini neosjetljivoj na geografsku ili kulturnu udaljenost. Kroz narativnu liniju provučena „drugost“ zapravo je društvena nemogućnost suočavanja s prenaglašenom dječjom kreativnošću ili doslovnim shvaćanjem životnih uputa starijih, a njezina odrasla iščašenost posljedica filozofije držanja jezika za zubima, od suvremenog svijeta toliko cijenjene i za suvremenog pojedinca izrazito opasne. Keiko, naime, žudi za normalnošću, za tim da postane kotačić velikoga radnog stroja i, paradoksalno, upravo ta potreba za normalnošću čini je abnormalnom. Protagonistkinja neće, kako to u romanima često biva, u jednom trenutku shvatiti da od života „želi više“, ali čitatelj će postati svjestan sve jezovitosti skrivene ispod površine naizgled lepršave fabule.

Izvorno objavljen svega tri mjeseca nakon što je žiri za dodjelu međunarodnog izdanja nagrade Booker 2016. jednom od kandidatkinja proglasio i roman Vegetarijanka južnokorejske književnice Han Kang, Žena iz prodavaonice mješovite robe u svojoj je tihoj devijantnosti jeziva kako otvoreno drukčija Yeon-hye nikad neće biti. Korejska priča, na momente odveć alegorična, ostavlja prostor udaljenom uživanju u tekstu, dok tiha izravnost Sayake Murata razotkriva univerzalnost užasa prouzročena globalnim zahtjevom za ukalupljivanje vlastitih života, njihovo prilagođavanje potrebama društva i shvaćanje da je život vrijedan, a funkcioniranje moguće samo ako ispunjava višu društvenu svrhu. Iako takvo stanje baštinimo iz vremena prije postanka civilizacije, 21. je stoljeće i vrijeme je da se, ne kako kroz svoju junakinju sugerira Sayake Murata, ujedinimo prema klasnom ili položaju unutar ekosustava radnog mjesta, već da individualnosti osiguramo širi prostor i dokinemo ustrajanje na besmislenom etiketiranju.

Jer uglednom japanskom nagradom Akutangawa ovjenčana Žena iz trgovine mješovitom robom nije ni laka ni duhovita, a premda tim tonom odiše, nije ni priča otpadnika s društvenog dna. Ona je priča o nečemu bliskom, a tako dalekom, o dezintegriranju identiteta u suvremenom svijetu i posezanjem za pogrešnim osnovama u posvemašnjoj mogućnosti njegova sastavljanja. Stoga je, svim mogućim literarnim nesavršenostima unatoč, štivo vrijedno čitanja i važna opomena o budućnosti ljudskog stanja.